Presuda Suda EU od 3. lipnja 2026. godine u predmetu T 198/25 (G Kft.) odnosi se na situaciju u kojoj je porezni obveznik na računima pogrešno iskazao PDV, a zatim naknadno ispravio te račune s pogrešno iskazanim PDV-om te izdao ispravne račune bez PDV-a. Dio pogrešnih računa porezni obveznik je ispravio tek nakon što je za porezno razdoblje na koje su se odnosili pogrešni računi otvoren porezni nadzor. Porezni obveznik nalaze poreznog nadzora nije osporavao u vezi s PDV-om koji je pogrešno bio iskazan na računima, te je naknadno zatražio povrat preplaćenog PDV-a na temelju svih ispravljenih računa. Nacionalna porezna tijela odbila su taj zahtjev za ispravak i povrat PDV a uz obrazloženje da se predmetni pogrešni računi odnose na razdoblje koje je već bilo obuhvaćeno poreznim nadzorom, a Sud EU je zaključio da takvo postupanje nije protivno pravu Europske unije jer da je porezni obveznik imao dovoljno vremena ostvariti ispravak i povrat PDV-a (pri početka nadzora, za vrijeme nadzora kao i tijekom žalbenog roka) te da stoga, iz vremenskog aspekta, poreznom obvezniku nije bilo nemoguće niti pretjerano teško ostvariti pravo koje za PDV obveznika proizlazi iz EU propisa.

No, iz opisa činjeničnog stanja tog predmeta vidljivo je da je porezni obveznik dio računa ispravio tek nakon početka poreznog nadzora. To znači da porezni obveznik, barem u odnosu na te račune koji su ispravljeni nakon početka poreznog nadzora, svoje pravo na ispravak PDV a faktično nije ni mogao ostvariti u onom razdoblju koje je bilo obuhvaćeno poreznim nadzorom. Porezni obveznik je isticao da su se ispravci odnosili na razdoblje za koje rok zastare još nije istekao, a da povrat PDV-a nije mogao tražiti (pa stoga niti faktično ostvariti) prije nego su računi s pogrešno zaračunatim PDV-om ispravljeni. Stoga je upitno kako je moguće da, iz vremenskog aspekta, provođenje poreznog nadzora za određeno razdoblje utječe na pravo koje se nije ni moglo ostvariti u razdoblju obuhvaćenom tim poreznim nadzorom nego tek kasnije, pa je u tom dijelu zaključak Suda EU iznenađujući.

Postavlja se pitanje je li od strane Suda EU u dovoljnoj mjeri razmotreno kada se pravo na ispravak i povrat PDV-a faktično moglo ostvariti kao i pitanje je li razlika između razdoblja u kojem je pravo poreznog obveznika nastalo s jedne strane i razdoblja u kojem se to pravo poreznog obveznika faktično moglo ostvariti s druge strane na odgovarajući način uzeta u obzir prilikom donošenja te presuda. Bez obzira na navedene nejasnoće, odnosno upravo zbog tih i sličnih nejasnoća, jedno je jasno – bitno je da porezni obveznici poduzimaju relevantne radnje za povrat PDV-a na vrijeme kako bi izbjegli rizike mogućih različitih tumačenja u vezi s pitanjem pravovremenosti, a što treba ocijeniti od slučaja do slučaja.